O samostanu

Prvi zapisi
Drevni krčki samostan sestara benediktinki u Krku, jedan je od osam ženskih benediktinskih samostana u Hrvatskoj, od kojih su tri upravo u Krčkoj biskupiji (u Cresu, Krku i Rabu). Osnutak krčkog samostana veže se uz godinu 1223. (taj podatak dugujemo opatu Denzeru), a neizravna potvrda postojanja samostana u tom stoljeću je pismo pape Nikole IV., franjevca krčkom biskupu Lambertu (1290.-1297.), također franjevcu kojime mu daje dozvolu da smije "radi propovijedanja" ulaziti u samostan klarisa i druge ženske samostane, što je uključivalo i benediktinke jer drugih samostana u Krku nije ni bilo. Skromna samostanska zgrada proširila se 1518. Ta godina zanimljiva je i stoga što doznajemo ime prve poznate opatice m. Gabrijele de Petris. Propali samostanski arhiv uskratio nam je, nažalost, imena njezinih prethodnica.

Proširenje samostana
Samostan se nadograđivao i dalje: 1680. godine nadodano je sjeveroistočno krilo, a 1780. južno krilo.
Godina 1780. je značajna i za samostansku crkvu koja je te godine temeljito obnovljena i barokizirana te dobila današnji naslov Uznesenja B. D. Marije. Iz te obnove potječe i lijep oltar kojega je izradio riječki arhitekt i umjetnik Sebastijan Petruci. Prvi spomen crkve zabilježen je 1348. godine, a naslov joj je bio: Sv. Marija Anđeoska. Stari dotrajali zvonik uz crkvu snižen je 1905. gotovo do temelja, a nadograđen je sadašnji od lijepog klesanog kamena, po nacrtu ing. F Derossija. Klesar je bio Nikola Žic - Duminov, a izvođači s njim braća Ivan i Klement Calligaris iz Krka.

Od plemkinja do pučanki
U početku su u zajednicu primane isključivo krčke plemićke kćeri, a potom je otvoren za sve djevojke, a razlika je bila u visini miraza: Krčanke su donosile 200 dukata, kandidatice s područja mletačke republike 300 dukata, a djevojke preko granice republike 400 dukata.
Broj koludrica se mijenjao. Zajednica je znala brojiti do dvanaest i više članica (1964. ih je bilo trinaest), a dogodilo se da je smrću opatice Ludovice Cikute 1600. godine samostan ostao bez ijedne koludrice, prazan i zatvoren sve do 1619. godine. Te godine biskup Ivan IV. Turriani odredio je da dvije koludrice iz Cresa pređu u Krk i tako se život nastavio.
Zbog siromaštva zajednica nije dugo vremena mogla živjeti u potpunom zajedništvu jer se svaka trebala brinuti za svoje uzdržavanje, bilo zaradom na raznim poslovima ili uz pomoć rodbine. Tek je opatica Ana Šoić uspjela 1852. obnoviti puno zajedništvo.

Učiteljice i odgojiteljice mladeži
Život zajednice odvijao se prema poznatom benediktinskom pravilu: moli i radi! Vjerski i društveni život grada Krka i okolice koludrice su stoljećima obogaćivale. Prije svega molitvenim zagovorništvom, zatim odgojem ženske mladeži u kršćanskom duhu i radu. Samostan je bio prava obrtnička radionica tkanja sukna, finog veziva, pletiva i drugih praktičnih kućanskih vještina. Dalekovidni biskup Ivan Antun Sintić, prvi biskup sjedinjenih biskupija osorske i rapske s krčkom, utemeljio je 1802. u samostanu žensku osnovnu školu na talijanskom jeziku, koja je djelovala punih 100 godina (do 1903.). Učiteljice su bile koludrice. Time je preduhitrio napoleonsku sječu mnogobrojnih samostana "društveno nekorisnih", kako je pisalo u njegovoj uredbi. Nije mogao spasiti samostan klarisa u kojem je general Gully naumio otvoriti vojarnu. Zadnje tri klarise premjestio je k benediktinkama da ojačaju učiteljsko kadar. Od 1921. do 1935. u samostanu je bio konvikt.
Danas mala koludrička zajednica u Krku, s velikim pouzdanjem u Boga, želi nastaviti bogatu baštinu samostana u služenju Crkvi i građanima.