Benediktinsko monaštvo
O benediktinskom monaštvu
Od početka Crkve mnogo je kršćana željelo slijediti Krista izbliza. Da ga što bolje slušaju, povlače se iz svijeta u osamu, često i u pustinju. Zvali su se monasi. Neki su od njih živjeli samotnički, neki su se okupljali u zajednice. Benediktinski monasi i koludrice djeluju u Hrvatskoj preko tisuću godina. Već davne 852. godine hrvatski knez Trpimir ustanovio je prvi benediktinski samostan u Rižinicama kod Solina. U sIjedećim stoljećima množile su se benediktinske zajednice koje će, držeći se načela “moli i radi”, biti učitelji duhovnosti i kulture, zanatstva i poljodjelstva. Danas u Hrvatskoj ima osam zajednica benediktinskih koludrica: u Krku, Cresu, Rabu, Pagu, Zadru, Šibeniku, Trogiru i Hvaru. Godine 1996. udružile su se u “Federaciju benediktinskih koludrica u Hrvatskoj”. Od godine 1965. u ponovno otvorenom samostanu na Ćokovcu živi i jedna zajednica benediktinskih monaha. Odgovarajući na Božji poziv, koludrica zavjetuje obraćanje svoga vladanja i stalnost u zajednici prema Pravilu sv. Benedikta, živeći u čistoći, siromaštvu i poslušnosti. Koludrice nastoje usmjeravati sav svoj život na traženje Boga. Da to bolje ostvare, žive zajedno, u skrovitosti i sabranosti. U Duhu Svetom sa Sinom sjedinjene prinose Ocu molitve i žrtve za potrebe Crkve i cijeloga svijeta. Slavljenje Boga liturgijskim činima uzvišena je obveza i velika povlastica u životu koludrice. Po molitvi časoslova, što ga sv. Benedikt naziva “Djelo Božje”, u srcu su Crkve moliteljice. Koludrici je, dakle, najvažnija liturgijska molitva. Druga bitna sastavnica njezina živoga je božansko čitanje – lectio divina – slušanje Boga koji joj govori. Koludrica zato šuti jer sluša Boga koji joj govori Sluša ga pozorno da mu dobro odgovori. Njezin odgovor nije samo riječju, nego i djelom. Stoga je rad treća sastavnica monaškog života. Svojim radom sudjeluje u Božjem stvarateljskom djelu, doprinosi uzdržavanju svoje zajednice i pomaganju potrebnih. Koludričke su zajednice samostalne i svaka ima svoje vlastito polje rada. Ipak, život svake zajednice, i u njoj svake koludrice, u znaku je izvornog benediktinskog gesla uzetog iz Svetog pisma: DA SE U SVEMU SLAVI BOG!
Iako današnji čovjek teško pronalazi smisao kontemplativnog načina života i duboke posvećenosti Bogu, valja istaknuti da je duhovna snaga koludričkog života kroz cijelu povijest bila iznimno velika i da Bogu tako posvećene osobe svojom molitvom pridonose ne samo svome osobnom posvećenju već da molitvom za cijelu Crkvu i svijet na svoj način posvećuju cjelokupnu stvarnost.
Preuzmi PRAVILO SV. BENEDIKTA
Sv. Benedikt
„Bio je muž časna života, milošću i imenom Benedikt – Blagoslovljen“. Ovim riječima započinje svoj govor o Benediktu sveti Grgur Veliki, papa, u II. knjizi Dijaloga, koja nam je uz Pravilo dokument i izvor podataka o Benediktovu životu i djelu. Benedikt je rođen oko 480. u mjestu Nursija, u talijanskoj Umbriji kao dijete dobrostojeće obitelji. Tradicija uz njega spominje i njegovu sestru blizanku svetu Skolastiku. U blizini njegovog rodnog grada u Kastorijanskoj dolini je u špiljama živjelo par monaha o kojima nam svjedoči Grgur Veliki u I. knjizi Dijaloga, 22 tako da je Benedikt vjerojatno već u ranoj dobi došao u dodir s monasima i upoznao monaški život.
Poslan je u Rim na studije. Bila su to burna vremena i u Rimu i u cijelom carstvu. Carstvo sve više slabi, vladaju nered, nesigurnost i iskvarenost. Benedikt je živeći i studirajući u Rimu sigurno imao prilike vidjeti i upoznati crkveni život te oblike monaškog života koji su u Rimu u to vrijeme postojali. Odlazi u Affile, gradić udaljen 50 km od Rima, živjeti asketskim životom. Ne želeći slavu svijeta, koja mu se nudi nakon njegovog prvog čuda, već samo i posve omiljeti Bogu, ostavlja Affile i traži samoću u dolini Aniene, u Subiacu. Uz pomoć monaha Romana započinje u jednoj špilji svoj monaško-pustinjački život u pokori i askezi. Tri se godine bori s napastima i sa samim sobom, želeći tako živjeti zauvijek.
Gospodin ima s Benediktom drugačije planove. Na ustrajne molbe obližnje zajednice, koja ga zbog njegova svetog i pokorničkog života želi za opata, napušta pustinjački život i započinje cenobitski život, služeći kao opat. Taj prvi pokušaj završava neuspjehom. Ona ista zajednica koja ga je jednodušno htjela za poglavara, zbog stege i reda koje Benedikt pomno pazi i čuva, odluči ga otrovati. Sveti Benedikt blagoslovom otklanja ovu zamku sotone i vraća se „na mjesto svoje ljubljene samoće…“ (Dijalozi II, 3). No njegova svetost i krepostan život nastavlja privlačiti mnoge koji žele živjeti pod njegovim vodstvom i služiti svemogućem Bogu.
Gradi tada u Subiacu u sublacenskoj dolini dvanaest malih samostana, svaki sa svojim poglavarom, a opet su svi ovisni o njemu. U ovome možemo prepoznati utjecaj istočnog monaštva koje je Benedikt dobro poznavao. Tijekom godina sazrijeva u svetom Benediktu drugačiji ideal organizacije zajedničkog (cenobitskog) života. Odlazi iz Subiaca i 529. dolazi na Montecassino gdje gradi veliki samostan, kao jedinstvenu cjelinu, za brojčano veću zajednicu. Benedikt je uvjeren kako se u svakodnevnom životu u srcu zajednice može naći Boga, konačni cilj našeg traženja. Upravo u zajednici, kroz ustrajnost do kraja, ostvaruje se u svakom monahu uskrsno otajstvo Krista.
Sredinom 6. stoljeća, u bogomolji na Montecassinu, “oslanjajući svoje slabašne udove o ruke učenika, stajao je s rukama uzdignutim k nebu dok nije s riječima molitve ispustio posljednji dah” (Dijalozi II, 37).
Sv. Skolastika
Sveta Skolastika, sestra sv. Benedikta, rođena 480. godine u Nursiji (danas Norcia u Italiji). Svoga brata Skolastika je slijedila u svetosti života, a možemo pretpostaviti da je sudjelovala i u svemu drugome što je Benedikt poduzimao. Tako je u podnožju Monte Cassina sagrađen samostan benediktinki. Na čelu samostana bila je Skolastika, koja je sa svojim sestrama provodila Regulu svoga brata Benedikta.
Iako o svetoj Skolastici nema puno zapisa, možemo ponešto o njoj saznati iz pisanja pape Grgura Velikoga, monaha i crkvenoga naučitelja, čiji je ulomak uvršten u Časosolov naroda Božjega. Tako ondje čitamo:
Skolastika, sestra blaženog Benedikta, bila je od same djetinje dobi posvećena svemogućem Gospodinu. Ona je obično dolazila k bratu jedanput na godinu, a Božji je čovjek silazio k njoj nedaleko izvan vrata, na samostanskom imanju.
Jednog je dana ona po običaju došla a časni njen brat siđe k njoj u pratnji učenika. Čitav su dan proveli u hvaljenju Boga i svetim razgovorima, a kad se spuštao noćni mrak, zajedno su blagovali hranu. Kako ih je, pak, u svetim razgovorima zatekao kasni sat, sveta ga koludrica zamoli: “Molim te, ne ostavljaj me noćas, već razgovarajmo o radostima nebeskog života sve do jutra.” On joj odvrati: “Što to govoriš, sestro? Izvan ćelije ne mogu nikako ostati.”
Sveta koludrica čuvši bratovo odbijanje sklopi ruke i položi ih na stol pa spusti k rukama glavu da se pomoli svemogućem Gospodinu. A kad sa stola podiže glavu, navali sijevanje i grmljavina i pljusak kiše takvom žestinom da nisu ni časni Benedikt a ni braća od pratnje mogli nogom krenuti izvan praga mjesta gdje su sjedili.
Tad se Božji čovjek rastužen stade jadati: “Svemogući ti se Bog smilovao, sestro: što si to učinila?” A ona će mu: “Eto, molila sam tebe, i nisi me htio čuti. Zamolila sam svoga Boga, i on me čuo. A sada, daj, iziđi, ako možeš; ostavi me tu, pa se vrati u samostan!”
A on koji nije bio voljan ostati, osta ondje preko volje, tako da su probdjeli svu noć i jedno drugo uzajamno hranili svetim razgovorima o duhovnom životu.
I nikakvo čudo što je ona bila valjanija od njega; jer, po onoj Ivanovoj: Bog je ljubav, sasvim ispravno, više je mogla koja je više ljubila.
I gle! Tri dana kasnije čovjek je Božji bio u ćeliji. I podigavši oči u vis, vidje dušu svoje sestre kako izlazi iz tijela i u liku golubice prilazi nebeskim odajama. On se obradova tolikoj njenoj slavi i zahvali svemogućem Bogu pjesmama i pohvalama; i posla braću da joj tijelo donesu u samostan i polože u grob što ga za se bijaše pripravio.
I dogodi se da ni grob ne razdvoji tjelesa njih kojima je srce bilo uvijek jedno u Gospodinu. (Iz knjige Razgovora svetoga Grgura Velikoga, pape, u: Časosolov rimskog obreda, II, Kršćanska sadašnjost, Zagreb 1997., str. 1177-1178.)
Sveta je Skolastika umrla malo prije svoga brata Benedikta, a blagdan joj se slavi 9. veljače. Na njihovu se grobu i danas nalazi ovaj natpis: “Benedikt i Skolastika došli su na zemlju jednim porodom, bili su odani Bogu jednom pobožnošću i ovaj ih jedan grob čuva.”
Nakon što je samostan Monte Cassino bio u potpunosti uništen u vrijeme Drugoga svjetskoga rata (1944. god.), pristupilo se temeljitoj rekonstrukciji, pa su tom prilikom privremeno iskopane i kosti svete Skolastike i svetoga Benedikta. Na temelju pregleda stručnjaka, ustanovljeno je da je sveta Skolastika bila visoka 159 cm, te da je umrla u dobi između 60 i 70 godina. Njihova su tijela bila izložena na javno štovanje od 1950. do 1955. god., a potom su vraćena u staro grobno mjesto, koje je smješteno ispod glavnog oltara.
Sveta se Skolastika u ikonografiji obično prikazuje odjevena u crno odijelo, s ljiljanom ili opatičkim križem u ruci, dok se golubica, koja simbolizira onu golubicu što je opisuje sveti Grgur Veliki, nalazi do svetičinih nogu, ili je utisnuta njoj u grudi, ili pak leti prema nebu. Zaštitnica je protiv udara groma i protiv suše, a razumljivo je da je i glavna svetica onih koji žive po Pravilu sv. Benedikta.
Iako današnji čovjek teško pronalazi smisao u takvim kontemplativnim načinima života i duboke posvećenosti Bogu, valja istaknuti da je duhovna snaga koludrica kroz cijelu povijest bila iznimno velika, a tako je i danas. Mole u Crkvi i za Crkvu, rade na posvećenju sebe i svojih bližnjih i u svemu Boga slave.
